Kad god mi se dešavalo da me ljudi i prilike oko mene prisile na animalan život
i biološku borbu, uvek sam uspevao da nađem neslućene i neočekivane utehe i
pomoći koje su ličile na prava čuda. U stvari, to su bile proste i jasne misli koje
su osvetljavale put na daleko ispred mene i iza mene i time mi davale i tačnu
sliku i pravu meru moga položaja. U najgorim trenucima mislio sam ovako:
ovaj užas od niskog života cena je kojom se plaća i iskupljuje sve visoko i lepo
što smo znali i osećali, a pošto je sve ovo u najužoj uzročnoj vezi sa našom
misli o Bogu i našim osećanjem lepote, treba naći snage da se i ovo primi i
zavoli isto kao što se vole Bog i lepota sami. I kad oni koji me tlače, truju i
jedu, i koji za drugi život i ne znaju, nalaze u sebi snage, izdržljivosti i veštine
za borbu, zašto da je ne nađem ja koji sam gledao i koji ću opet videti sjaj
drugog. lepšeg života za koji nijedna žrtva nije prevelika i nijedna cena
previsoka?
Tako se u meni utvrđivalo saznanje da je svaki niži život u službi višega, da je
sve povezano i osigurano i da je čovek svuda i u svako doba na svom pravom
mestu i - samo prolazno. Sa tim skupim saznanjem čovek može sve podneti,
jer je svaka bitka unapred dobivena samim postojanjem neuništive i prave
misli.
Нема коментара:
Постави коментар